Vidiš dragi moj čitaoče isto kako je apostole snašla oluja dok su prelazili jezero s jedne strane na drugu tako i nas u životu ponekad snalaze razne oluje. Dok pokušavamo prijeći na drugu stranu nekakvog našeg puta, naše sezone u životu, razne nas brige i problemi pokušavaju ‘potopiti’, pokušavaju nam zagorčati i otežati taj put.
Međutim što apostoli čine u trenutku kad misle da ginu? Oni zazivlju svojega Gospodina, koji u tom trenutku spava na krmi lađe. Gospodin se potom budi iz sna i zapovijeda vjetru i moru da se stišaju, te nasta velika utiha. Isto kao apostoli, tako se i mi uvijek možemo pouzdati u Gospodina i vjerovati da će nam se odazvati u trenutku kad nam se možda čini da se utapamo. Možemo se pouzdati u Njega da će stišati tu pobješnjelu oluju. Ponekad nam se možda i čini da Gospodin nije tu s nama, da smo osuđeni sami prolaziti kroz teške okolnosti života i da ne mari za nas, ali naravno to nije tako. Gospodin je uvijek tu i prolazi zajedno s nama kroz sve, samo nas u tom trenutku možda testira da vidi koliko smo spremni podnijeti. Možda nas testira da vidi kolika je naša vjera i hrabrost, ali moramo biti svjesni da ga uvijek možemo zazvati kad god nam se čini da se utapamo, te da se uvijek možemo pouzdati u Njega i vjerovati da će On stišati tu pobješnjelu oluju.
On obećava da nam nikada neće dati više nego što možemo podnijeti. Prva poslanica Korinćanima 10,13: “Nije vas zahvatila druga kušnja osim ljudske. Ta vjeran je Bog: neće pustiti da budete kušani preko svojih sila, nego će s kušnjom dati i ishod da možete izdržati.” Bilo bi glupo očekivati da će nas u životu oluje zaobilaziti samo zato jer smo Kristovi sljedbenici. Kiša pada po dobrima jednako kao i po lošima dragi moj čitaoče, međutim upravo zato jer smo Kristovi nama je te oluje lakše prebroditi s Njime jer se uvijek imamo u koga uzdati i zazvati za pomoć kad nam se čini da se utapamo.