Rekao bih da sam kao osoba dosta razuman i samosvjestan, uvijek pokušavam puno raditi na sebi da budem bolji za druge i za svoju okolinu. Uvijek molim Gospodina da me učini boljom osobom i da me oblikuje kako On to želi. Pa da podijelim jednu takvu priču.
Jedno vrijeme sam se usrdno molio Bogu da mi makne teret osuđivanja drugih iz srca i očiju, da ne skačem s pretpostavkama o drugom čovjeku jer ne znam što on prolazi. Tokom tih dana dok sam molio za to jedan san mi se duboko urezao u pamćenje. Usnuo sam san u kojem sam bio na nogometnoj utakmici. Bio sam kao rezervni igrač na klupi, te sam ušao u igru pri rezultatu 1:1 misleći kako mogu promijeniti rezultat i povesti svoju ekipu u pobjedu, međutim iz moje pogreške smo dobili gol i izgubili utakmicu 2 naprema 1. Na kraju utakmice je sudac uzeo za ruku mene i kapetana druge momčadi i kao u boksu, objavio pobjednika podigavši njegovu ruku u zrak, dajući meni jasno do znanja da sam izgubio “borbu”.
U to vrijeme u stvarnom životu mi je bilo dosta naporno na poslu. Neki od kolega su bili na bolovanju, neki na godišnjem. Imao sam osjećaj kao da cijeli posao ide preko mojih leđa. Kako radim u smjenama dočeka me posao od kolege iz smjene prije. Jednoga dana sam došao u noćnu smjenu pretpostavljajući da ne bih trebao imati puno posla pošto sam dan ranije odradio većinu, međutim kolega iz smjene prije je malo “rastegnuo” svoj posao i uz to načinio neke sitne pogreške zbog kojih sam ja imao malo više posla. U principu dosta nebitne stvari, no ja sam pod pretpostavkom da je kolega namjerno otegnuo posao kako bi se odmorio i ljenčario izgubio živce i počeo mu pisati svakakve poruke. Sljedeći dan sam dogovorio susret s njim i s jednim drugim kolegom s kojima inače imam iznimno prijateljski nastrojen odnos. Dogovor je bio da se nađemo između smjena i izgladimo stvari. Pripremio sam govor u glavi misleći kako ću ih “oprati” i održati im jezikovu juhu, no naravno to nije bilo ni blizu onoga što se dogodilo. Kad smo se našli na dogovorenom mjestu kolege su mi sve lijepo objasnili i dali mi do znanja da imam u potpunosti krivo viđenje stvari. Uopće nije bilo onako kako sam si ja to posložio u glavi. Zapravo, bilo im je jako neugodno i žao jer su mi ostavili više posla od očekivanog, ali takve su jednostavno bile okolnosti. Osjećao sam se vrlo posramljeno i tužno. Bezveze sam napao njih dvojicu zbog svojih krivih uvjerenja koje sam si sam utuvio u glavu. Zbog loših pretpostavki o nekome.
Došao sam na posao poslije tog susreta s kolegama, međutim narednih sat vremena nisam mogao doći sebi. Samo sam o tome razmišljao, osjećao sam se iznimno loše jer sam bez razloga napao dvojicu dobrih kolega, no onda mi je Bog dao otkrivenje. Prisjetio me na san u kojem sam izgubio utakmicu 2 naprema 1, želeći mi reći da sam izgubio u toj raspravi od njih dvojice. Prisjetio me na sve moje molitve u kojima Ga molim da mi makne teret osuđivanja drugih ljudi. To bolno iskustvo koje sam proživio ostavilo mi je sjećanje na to da nikog više ne osuđujem. Taj sram koji sam osjećao ostavio je dubok trag kojeg ću se uvijek sjetiti prije nego što ubuduće počnem skakati s pretpostavkama prema drugima.
Vidiš dragi čitaoče ponekad te Bog jednostavno tako ponizi da bi te mogao nečemu naučiti. Ponekad takve bolne lekcije stvaraju one dobre rane. Rane kojih se sjećaš cijeli život i koje te naposlijetku čine boljim čovjekom. Za sve postoji razlog pa tako i za stvari koje si prošao ili trenutno prolaziš u životu. Zato se ne boj prihvati sve svoje rane. One su s razlogom dio tebe. Blagoslovio te dobri Bog!
